WebMediaWeb

NašaBankaMorala - uskoro
Grupacija za moralnog čovjeka

KRAPINA12.480
VARAŽDIN46.946
ČAKOVEC27.820
BJELOVAR40.276
OSIJEK108.048
VUKOVAR27.683
POŽEGA26.248
SISAK42.497
KARLOVAC55.705
GOSPIĆ 12.980
PAZIN9.227
RIJEKA128.624
ZADAR75.082
ŠIBENIK46.332
SPLIT172.108
DUBROVNIK 42.615
GENERAL ELECTRIC +11.000123
GRAPHIC RIVER +11.000123
SONY INC +125.10
SAMSUNG -25.10
APPLE INC -125.10
MET CREATIVE +125.10
MICROSOFT -1.0068
GOOGLE -5.00631
YAHOO -22.244
NASDAQ -25.10
ENVATO +25.10
THEMEFOREST +25.10
HTMGARCIA +107.600
TOYOTA -0.0007
SIEMENS +0.0069
ASELSAN -1.0015
NASDAQ -1.0015

 

S nama imate život bez stresa! S našim Partnerima imate sigurnu kvalitetu i najniže cijene
S nama imate mogućnost ostvariti DODATNU ZARADU svaki dan 30 kuna, minimalno.

Europska unija i Međunarodni monterarni fond u trećem pokušaju "bombardiranja" Srbije razaraju ostatke ostataka socijalne države - nasljeđa bivše Jugoslavije

 

Nad Beogradom izgleda da neprestano grmi, a uskoro kao da slijedi nova oluja. Grmljavina je u početku bila ona kada su 1999. godine američki bombarderi ispuštali tone bombi na ono što

je se tada još uvijek zvalo Savezna Republika Jugoslavija, koja je tada, zbog isto tako smrtonosne “grmljavine” zapadne propagande, bila kriva za najgora nedjela i međunarodni kriminal (etničko čišćenje, genocid, i tako dalje, i tako dalje).

Slobodan Milošević je bio sve samo ne svetac, a ratovi koje je vodio ’90-ih na području bivše Jugoslavije su, uz svesrdnu pomoć gospodara rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pokosili stotine tisuća života, a raseljeno je nekoliko milijuna ljudi. Međutim, isti taj Slobodan Milošević je svo vrijeme do 1999., čak i tijekom pregovora u Daytonu, za američku administraciju bio “faktor mira i stabilnosti na Balkanu, te jedini čovjek s kojim se moglo pregovarati i od njega tražiti da urazumi ludog vođu pobunjenih Srba u Hrvatskoj, Milu Martića, kao i lidera bosanskih Srba, Radovana Karadžića”. 

Samo nekoliko godina poslije “Daytonskog sporazuma”,  šampanjca koji je u potocima tekao u američkoj bazi i potpisa kojim su “očevi nacija”, “bogomdani osloboditelji od jugoslovenskih okova” – Milošević, Tuđman i Izetbegović zamrznuli oružani sukob u BiH, na jugu Srbije počinju nemiri i oružani sukobi srbijanske policije s albanskim separatistima. Tada dolazi do obrata, i Slobodan Milošević, nada i uzdanica State Departmenta tijekom svih mirovnih pregovora, odjednom u sukobu s “Oslobodilačkom Vojskom Kosova”, koju je sama američka administracija istovremeno naoružavala, a s druge strane je godinama smatrala narko-mafijaškom i terorističkom organizacijom, postaje “zločinac”, “idejni tvorac politike etničkog čišćenja” i konačno “odgovoran za strašan masakru u selu Račak”, za kojeg se kasnije ispostavilo da se nije dogodio, budući da je tadašnji njemački ministar obrane RudolfScharping ubijene borce OVK lažno predstavio kao civilne žrtve, što je kasnije pred kamerama priznao član misije OESS-a Hening Hensh.

Što je dakle, bio stvarni razlog bombardiranja tadašnje SRJ, budući da to nikako nisu mogli biti stradali pripadnici neprijateljske vojske u jednom oružanom sukobu, pa čak i ako ih se prikazalo kao civilne žrtve?

Odgovor je jednostavan: SRJ je platila račun ne zbog ratova ’90-ih, niti zbog u borbama stradalih kosovskih Albanaca,  jer pola američkih kongresmena u to vrijeme nije imalo pojma ni gdje se nalaze Albanija i Kosovo, nego zbog svoje tvrdoglave odluke da i dalje bude u Pokretu nesvrstanih, vodi suverenu politiku i zbog odlučnosti da se ne pokori diktatu Washingtona i financijske oligarhije.

Nakon prestanka oružanih sukoba i izgubljene pokrajine Kosovo, na red je došla “Obojena revolucija”. Dakle, osim što je tadašnja SRJ bila prva zemlja koju je NATO bombardirao bez odluke Vijeća sigurnosti, Beograd je imao tu “čast” da bude pozornica prve uspješno odrađene  “Obojene revolucije” u izvedbi domaćih kolaboracionista kada je u listopadu 2000. s milijunima dolara po drugi put Srbiju "bombardirao"

Georg Soros. 

Američke obavještajne agencije  su ostvarile svoj naum i, jednako kao kasnije u Gruziji (2003.), Ukrajini (2004.), Kirgistanu (2005.), Libanonu (2005.) , " tzv. "Arapskim proljećima" 2011. u  Tunisu, Egiptu, Libiji, ponovo u Ukrajini (2014.), nemirima, “nenasilnim otporom”, ultimativnim zahtjevima, upadom u zgradu parlamenta  u Beogradu prisilili vladu i predsjednika da odstupi. Sada se isto pokušava u Kini, kao ranije ove godine u Venezueli i Brazilu, te 2009. u Iranu, a najveći debakl, onaj u Siriji, gdje je Bashar Al-Assad zbog otpora Zapadu, a na regionalnoj razini Izraelu, u narodu omiljeniji danas , nego što je bio prije pokušaja njegovog svrgavanja.

Na žalost, u ovom slučaju imamo ogromnu većinu na Balkanu koja ovim događajima pristupa subjektivno. U Slobodanu Miloševiću, s punim pravom obzirom na pretrpljene patnje, zbog vlastitih traumatičnih iskustava mnogi vide personifikaciju zla. Međutim, neka se svatko suoči sam sa sobom i vlastitim nedosljednim stavom da, kada su u pitanju bombardiranje SRJ i “Obojena revolucija" i Miloševićevo  svrgavanje, onda su “Amerikanci bili dobri dečki”, ali kada se to počelo događati Shevernadzeu, Gaddafiju, Assadu, pa čak i Mubaraku i Ben Aliju, a da ne govorimo o ranije Hugu Chavezu, sada Maduru, Dilmi Rousseff, Moralesu, argentinskoj predsjednici Kirchner, itd., onda su “Amerikanci zlotvori najgore vrste”. Bez obzira na sve, mnogi i danas zauzimaju oštrte stavove protiv američke administracije i Zapada, ali za 199. kažu: “Neka su to učinili. I treba da jesu, jer je Srbija to i zaslužila!”

Međutim, treba reći da SRJ nije bombardirana ni zbog stradanja civilnog stanovništva, niti zbog patnji “tamo nekakvih balkanskih plemena, koja ionako ništa drugo i ne rade, osim što se vjekovima međusobno kolju, prežderavaju i opijaju”, što je inače bilo široko rasprostranjeno mišljenje o narodima ovih prostora u “civiliziranoj” Europi za vrijeme KuK monarhije, barem prema pisanju Miroslava Krleže. Štoviše, uništenje Srbije je bio samo posljednji čin razaranja državne tvorevine zvane Jugolsavija u izvedbi MMF-a, obzirom da u tom obliku međunarodna financijska oligarhija nikako nije uspijevala u potpunosti podjarmiti i u dužničko ropstvo otjerati preko 23 milijuna ljudi. Kasnije, nakon raspada zajedničke države, sve je teklo po planu, ali je ostalo neriješeno pitanje krnje “Jugoslavije”, bolje rečeno samo Srbije. 

Nakon bombardiranja i “Obojene revolucije” na vlast u Beogradu dolaze novi birokrati s diplomama s Oxforda, a Wall Street kreće u uništenje svega što je preostalo nakon prolaska “Letećih tvrđava” NATO saveza i kasnije prosvjednika sa zastavama duginih boja, te sada već svima odurnih majica sa simbolom stisnute šake “Otpora” i CANVAS-a Srđe Popovića.

Tek tada se moglo krenuti u demontažu svih struktura socijalne države, opće osiromašenje, “amerikanizaciju” društva (književnost, glazba, kinematografija, kultura općenito, obrazovanje,…).

Agencija za privatizaciju je lešinarima multinacionalnih korporacija prodala industrijsku baštinu koju su u početku bez ikakve naknade, kasnije mukotrpnim radom desetljećima stvarali heroji poput bosanskog rudara Alije Sirotanovića, misleći da rade i grade bolju budućnost za svoju djecu, unuke i praunuke.

Industrija, trgovina, rudnici, trgovački samoupravni lanci , telekomunikacije, nekada u vlasništvu naroda, stavljeni su na rasprodaju. Iza nevolja svih balkanskih naroda, pa i naroda tadašnje SRJ, koji je najduže pružao otpor, stajao je Međunarodni monetarni fond.

Nije slučajno u sjedištu MMF-a tadašnji američki predsjednik Bill Clinton, sada već dalekog  listopada 1998. , održao je govor u kojem je otvoreno najavio  svoje agresivne namjere prema Beogradu, a upravo nakon najavljene "pomoći" MMF-a je “obojena” vlada Srbije odlučila međunarodnom sudu u Haagu izručiti Miloševića.

Danas, kako to obično biva, podaci i projekcije Međunarodnog monetarnog fonda prisiljavaju vladu aktualnog premijera Vučića da provede najrazornije gospodarske reforme u povijesti Srbije. Između ostalog, one su u preduvjet za uspješno privođenje kraja pregovora o ulasku Srbije u  Europsku uniju. Tu su, naravno, i oštri rezovi u svim segmentima socijalne države. Između ostalog, na udaru su se našli sektori koji su stup nacionalnog gospodarstva, plaće u javnom sektoru i mirovine su već srezane na minimum, a najavljuju se i dodatna sniženja u postocima od kojih se građanima Srbije diže kosa na glavi. Ukratko, ova je balkanska zemlja dobila toplu "dobrodošlicu  Zapada", možda topliju od one koju su “prijateljskima požarima” uzrokovale bombe NATO saveza 1999. ili izjave Zorana Đinđića koje su “zapalile srca” građana Srbije  5. listopada 2000.

No, prozapadna Srbija i njihovi mentori koji su sve unaprijed isplanirali osuđeni su na nesanicu. U sam temelj plana potpunog preuzimanja jugoistočne Europe od strane Zapada, posao koji je (barem do sada) prilično uspješno odrađen, izvršio je udar Vladimir Putin, i to na žalost svih onih koji govore “kako ruski predsjednik boluje od teškog oblika raka gušterače” (još jedna od gluposti žutila New York Posta koje u kolumnama “Page Six” objavljuje Richard Johnson).

“Prijateljske” namjere je Zapad, kada je Beograd u pitanju, već pokazao. Sada je na redu treći pokušaj agresije i to reformama  koje MMF zahtjeva od Srbije, a sve pod izgovorom “kako su nužne za ulazak u Europsku uniju”, a za koje je dokazano da vode u propast. Istina je da vlada u Beogradu još ne popušta kada su u pitanju sankcije protiv Rusije, ali je pitanje hoće li u tom smislu ostati dosljedna ?

Srbija ima mogućnost da se izvuče iz sigurnog dužničkog ropstva u koje srlja s “politikom oštrih rezova javne potrošnje” i provođenja takozvanih “strukturnih refomi”. Osim toga, i ruska je ponuda još uvijek na stolu. Srbija je još u začetku ideje o Euroazijskoj uniji bila prioritet za Moskvu. Planirano je pridruženo članstvo,no u kojem obliku, to je trebalo biti naknadno definirano. Na premijeru Vučiću je da odluči. 

Posljednja prilika za građane Srbije je referendum o ulasku u Europsku uniju. Srbiji je potrebna samo manja skupina odlučnih ljudi koja će glasno i jasno postaviti pitanje  zašto je Island odustao od pregovora o pristupanju EU i zašto Norveška ne pomišlja o ulasku, a Velika Britanija će izgleda odlučivati o istupanju? Dakle, postoji li ijedan razuman razlog da Srbija treći put postupi protivno svojim nacionalnim interesima? 

Izvor: N. Babić Butković (voxblogspot.com)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Broj prikaza
3224821