WebMediaWeb

NašaBankaMorala - uskoro
Grupacija za moralnog čovjeka

KRAPINA12.480
VARAŽDIN46.946
ČAKOVEC27.820
BJELOVAR40.276
OSIJEK108.048
VUKOVAR27.683
POŽEGA26.248
SISAK42.497
KARLOVAC55.705
GOSPIĆ 12.980
PAZIN9.227
RIJEKA128.624
ZADAR75.082
ŠIBENIK46.332
SPLIT172.108
DUBROVNIK 42.615
GENERAL ELECTRIC +11.000123
GRAPHIC RIVER +11.000123
SONY INC +125.10
SAMSUNG -25.10
APPLE INC -125.10
MET CREATIVE +125.10
MICROSOFT -1.0068
GOOGLE -5.00631
YAHOO -22.244
NASDAQ -25.10
ENVATO +25.10
THEMEFOREST +25.10
HTMGARCIA +107.600
TOYOTA -0.0007
SIEMENS +0.0069
ASELSAN -1.0015
NASDAQ -1.0015

 

S nama imate život bez stresa! S našim Partnerima imate sigurnu kvalitetu i najniže cijene
S nama imate mogućnost ostvariti DODATNU ZARADU svaki dan 30 kuna, minimalno.

Tko je Hrvatima ukrao klasnu svijest?

Jučer mi prijatelj kaže, kada već piskaraš, zašto ne pišeš o tome „kuda je nestala klasna svijest u Hrvata“?

Iskreno, mislim da je nikada nije niti bilo, barem ne u širokim razmjerima. I čemu onda pisati o pitanju koje spada u sferu nepostojećeg? Ili postaviti drukčije pitanje, na primjer, kako probuditi klasnu svijest u Hrvata? Doista neznam.

Kada sjedneš i kreneš pisati o nekoj temi tjeraš  se  kroz sve faze   logike i krhke veze koje čine sustav vjerovanja. Za većinu nas, ono što mislimo da znamo i vjerujemo su zapravo labavo povezane krhotine u području činjenica, misli, mitovi, nade i želje koje plutaju na površini uma.

 Samo u ovom slučaju postoji stvarnost koja nije posljedica  miješanja misaonih taloga i valova intelektualnog djelovanja, već  preslagivanja političkih i ideoloških kockica sa katastrofičnim posljedicama.

 Kada se svemu pridodaju snažne emocije, to je kao uragan koji je prošao i napravio još veći nered. Upravo devedesetih nas je poharao takav uragan izmanipuliranih emocija, posljedicama svjedočimo.

Povijest  se ne ponavlja, ali se rimuje. Bilo bi lijepo misliti  kako učimo iz svojih grešaka, no uvijek ih nekako ponovimo, kasnije-u nekim drugim vremenima.

Čitajući vijesti iz dnevnih listova, zaključili biste kako se najindustrijaliziranije zemlje izvlače iz krize, a posebice kada pročitate u npr., New York Timesu, kako su u veljači poslodavci zaposlili 175 000 radnika.

U Jutarnjem listu bi to zvučalo ovako; „U Puščoj privatni poduzetnik otvorio pogon za preradu iksipsilona i zaposlio 17,5 radnika.“ (hura!)

 Ovo je definitivno trenutak za slavlje, barem za ekonomiste.

 Ostaviti ćemo po strani činjenicu kako je stopa nezaposlenosti u rastu, kako ta „bogata“ zemlja pokazuje najveći rast stope siromaštva itd.

 Ukratko, na vidiku nema, niti će svanuti dan kada će te  razvijene industrijske zemlje zabilježiti punu zaposlenost.

 Male zemlje, nalik Hrvatskoj čeka još gora sudbina.

Problem nezaposlenosti je gorući problem za koji malo tko mari, osim onih koje direktno pogađa. I to je postalo naša konstantna stvarnost.

Crni oblak apatije se nadvio nad većinom ljudi i postalo je normalno da nemogu baš svi imati posao, a kada i ako ga i nađu, raditi će za najnižu plaću i bez ikakvih prava koja bi trebala proizaći iz tog odnosa.

 Normalno je obijati pragove u potrazi za poslom, raditi za premalu plaću, normalno je biti bez prava na zdravstvenu skrb ili mogućnosti da sam platiš uslugu liječnika kada ga trebaš, normalno je, jer je „kriza“, normalno je- jer poslodavac mora od nečega živjeti, normalno je da te tvoja vlada ne zastupa, normalno je sve što te dnevno tlači, a netko drugi uporno tvrdi da si slijep kraj zdravih očiju i servira ti laži koje ni „pas s maslom nebi pojeo“.

Trenutna kriza je jako nalik svim krizama koje su prethodile i kada bolje razmislite, je li uopće bilo vremena kada je niste osjećali na ovaj ili onaj način?

I tada i sada, jedno ostaje trajno; permanentna nesposobnost vlade u odrađivanju svog posla, a taj je rješavanje gospodarskih problema, briga o dobrobiti i boljitku naroda.Ili ne?

Državni dužnosnici, mediji, akademici-ekonomisti, svi nas uvjeravaju kako će nas odvesti na put prosperiteta, samo se moramo još malo strpjeti.

 Podastiru nam brojke i statistike, kažu, „evo radimo, ali ljudi,-nemože to preko noći“. Istovremeno vojske ljudi su bez posla, bez hrane, bez ikakvih izgleda da će se napokon jednog jutra probuditi i stupiti nogom na stazu prosperiteta ka  „boljoj budućnosti“.

  I tako , otvaramo usta tek da progutamo njihove priče, a oteto nam  gospodarstvo nazaduje u fašističkom sustavu fašističke ekonomske sheme.

Nadasve ista stvar vrijedi i za jučer i za danas, a sve po nalogu političkih aktera „keynesijanskog“ tipa koji imaju intelektualno streljivo  potrebno za  opravdavanje vladine ispružene ruke(u našem džepu).

 Uz uredno opskurne formule i zatupljujući  jezik  aparatčika kojima je draga ideja  kapitalističkog „Keynesovog brendiranja“,  kao dubokoumnog znanstvenog inžinjeringa, koji je tu da nam  gospodarstvo učini savršenim(samo za koga).

 I kada je njihova politika krenula s poslom, dobili smo suprotno. Prvobitna akumulacija kapitala..... Otvaranje novih radnih – ništa, životni standard – kriza   i bijeda koja se širi i produbljuje. Poduzetnički kadar koji ne puni državni proračun, već zapinje u prljavom mulju financijskih manipulacija i vladine oholosti.  

Prolaze dekade stalnog promašaja. Čemu ovo moje neukusno fraziranje? Njihov recept politike je potpun i sveukupan  neuspjeh. Depresija, inflacije, stagnacije, padovi, deflacije... recesija danas, u svakom slučaju, svaka vlada je podbacila. Ili u patetičnom neznanju ili opaka, podmukla i zlonamjerno varljiva.

Retorički meci ne znače puno bez dokaza. Po Keynesu, sama ekonomska znanost će se tumačiti kroz prizmu pozitivizma. No to uistinu znači samo to da će se podaci u bilo kojem obliku, koristiti za opravdavanja da li se nešto radi ili ne. Keynesa spominjem iz samo jednog razloga, jer ga vole nazivati kreatorom „kapitalizma s humanim licem“, što je samo po sebi nonsens, jer takav ne postoji. Nadalje, otkud potreba da se kapitalizam zaodjeva imenom „humanog“?

Počnimo od  pretpostavke da je potrošnja pokretač gospodarskog prosperiteta ili investicija.Isto tako, tiskanje novca bez pokrića kao eliksir koji će preporoditi ....što?

Gdje je i kada Keynesov ili bilo koji drugi oblik kapitalističkog ekonomskog sustava polučio pozitivne i trajne rezultate?

Hrvatska je pretrpjela rat. Keynes po tom pitanju ima svoju teoriju, rat kao pokretač ekonomije.

Što kažu podaci ? Neki tvrde kako na primjer., drugi svjetski rat ni na koji način ne dokazuje keynesijansku teoriju ispravnom, isto vrijedi i za fašističke orgije poznate kao New Deal .

Brzo naprijed do danas , a isti šarlatani propovijedaju isto evanđelje državnog intervencionizma .

 I sad bi se borili protiv Velike recesije istim otupjelim alatima .

Iz strogo empirijske perspektive, keynesijanska teorija je katastrofa, kao što je to kapitalizam u svojoj srži.

 Ekonomski pozitivizam koji u svojoj „humanoj“ mudrosti služi „mlatimudanima“ kao argument za daljnju eksploataciju širokih masa.

Kome se da neka „češlja“ povijesne podatke i pronađe dokaze kada je to, bilo koji oblik kapitalizma, trajno riješio (državnim intervencijama)makar  nezaposlenost, a da istovremeno nije izazvao niz drugih paralelnih kriza.  Sigurna sam, kako god vrtili i izvrtali podatke, kapitalizam ovaj ili onaj nije ništa drugo nego zmija u njedrima.

Plutokrati koji su zaposlili Keyenesa koji će iz brbljarija stvoriti nekakvu teoriju, dolaze iz iste linije kao i William Rockefeller, te ostale zmije.  Kraljevi koji  prodaju ricinusovo ulje kao lijek za sve bolesti. E, tako je i Keynes izumio "lijek" za slobodu tržišta i eliksir za kapitalistički totalitarizam.

Gdje je tu Hrvatska kockica? Dok se ne probudi „klasna svijest“-nigdje, zajedno s ostatkom zapadnog svijeta koji samodopadno uživa plodove svoje demokracije.

Hrvatska danas, sa svojim selektivnim pamćenjem, činjenicama koje su u stalnom proturječju poput materije i anti-materije, socijalizam koji bi svi htjeli, ali nedaj bože spomenuti mu ime, demokracija, ali samo njima, antifašizam, ali cigani i srbi-mrš van i još mnogo toga su slika društva, septičke jame u kojoj živimo.

 Zamršeni misaoni procesi ovoga naroda, zauvijek će mnogima biti misteriozni i nedokučivi.

Postoji li alternativa u takvom infestiranom okruženju? Možda u ignoriranju i samoizolaciji, jer mnogo teže bi bilo hrabro preispitati vlastito razmišljanje  i uhvatiti se čišćenja ružnih istina. 

Izvor: N. Babić Butković (voxblogspot.com)

 

Broj prikaza
3224832